Šumski ekosustavi, kao funkcionalne ekološke jedinice, vrlo su složene zajednice živih organizama i staništa. Kada se protok energije i kruženje tvari odvija bez većih smetnji, govori se o stabilnim, zdravim ekosustavima u ravnoteži. Osnovne su značajke takvih šumskih ekosustava: nesmetana proizvodnja biomase, prirodna obnova (regeneracija) i uspješna samoobrana od bolesti i štetnika. Poremećaj te ravnoteže uzrokuje sušenje šuma. Najčešće nije riječ o jednom uzročniku sušenja, već o nizu činitelja koji djeluju istodobno ili u sukcesiji, kada jedan štetni činitelj stvara uvjete za djelovanje drugoga. Primarni uzroci sušenja šuma mogu biti nejasni te se propadanje šuma pripisuje najčešće posljednjemu činitelju u nizu. Zato treba posebno utvrditi odlučujući (dominantni) činitelj za svaki konkretan slučaj. 

Što je neka vrsta drveća dalje od područja svoje prirodne raširenosti, odn. optimuma, to je više izložena riziku sušenja zbog štetnoga djelovanja činilaca koji ometaju normalno funkcioniranje šumskih ekosustava. Općenito, mješovite su šume otpornije na djelovanje štetnih činilaca nego čiste. Čovjek svojom aktivnošću može negativno djelovati na šumske ekosustave (odnošenjem listinca, neracionalnim požarenjem, gradnjom šumskih i drugih prometnica, kanala, nasipa, eksploatacijom nafte, stvaranjem retencija, velikim prometom, rudnicima, industrijskim postrojenjima i dr.). Najnovije pojave masovnog obolijevanja i odumiranja šuma pripisuju se infekcijama do sada nepoznatim virusima, viroidima, mikoplazmama, patogenim gljivama, onečišćenju atmosfere. U Hrvatskoj je sušenje šuma jače u nizinskim šumama hrasta, brijesta i jasena, te u brdskim šumama jele, os. u Gorskom kotaru i Lici. Sušenje hrasta u većem je opsegu počelo već 1910. Uzrok njegova sušenja treba tražiti u promjeni klime poč. prošloga stoljeća, ali i u sadašnjim globalnim klimatskim promjenama. Gl. nepovoljnim čimbenicima koji uzrokuju njegovo sušenje smatraju se klimatske promjene, ambijentalne promjene u šumama, štetni organizmi kao i način gospodarenja te izgradnja autocesta, kanala i dr. objekata. Sušenje brijesta bilo je zapaženo u Europi već u prvoj pol. XIX. st., ali je jače sušenje započelo tek od 1918. U Hrvatskoj je sušenje brijesta zapaženo 1920-ih. Uzročnik je sušenja gljiva (Ceratostonella ulmi), a bolest što ju uzrokuje naziva se holandska bolest. Prijenosnik bolesti brijestov je potkornjak (Scolitus spp.). Jasen je treća vrsta nizinskih šumskih ekosustava koja se suši. Svi oni čimbenici koji uzrokuju sušenja hrasta i brijesta u istim ekosustavima nepovoljno djeluju na jasen. Sušenje obične jele zapaženo je prije više od 100 god. u cijeloj Europi, gdje je prirodno raširena.