Kratka povijest doma :
Planinarski dom sagrađen je 1915 godine, posljednji puta temeljito je obnovljeno 1939 godine.
IZGRADNJA DOMA : “Bilo je to vreme 1. sveckega rata. Mi smo bili pod Austrijun (KuK monarhija) ka je va to vreme imela jako čuda zarobljeneh ruskeh soldati. Ti zarobljenici korišteni su za razne javne radove (ako ćeš jist ćeš i delat) pa su tako iskorišteni i na izgradnje ovega doma. Ne znan ako ti je poznato, ali ovaj dom je storen na meste na ken je do tada bila lugarnica ku su otprli još Francuzi va vreme Napoleona 1810. leta”
– Nadmorska visina doma 710 m
– Dom je službeno otvoren 04. prosinca 1921.Spavanje je bilo moguće za 12-16 ljudi u dvije sobe,jedna je bila muška soba u kojoj je u krevetima na kat moglo spavati 8-10 muškaraca,a druga soba je bila za 6-8 žena.Treća soba je bila rezervirana isključivo za lugare iz Matulji.
– 7. ili 8.10. 1943. njemačke postrojbe spalile su planinarski dom “Rifuggio Rossi”. Istih dana spaljeno je na području Lisine između 40 i 50 pastirskih stanova tkz. dvorića koji se nikad više nisu obnovili i dan danas su samo ruševine.
– U “rujanskom ustanku” 1943. godine tu je ubijen domar BIASIOL ANTONIO. Rođen je bio u Vodnjanu, a na područje Rukavca je došao 1922. -1923. godine kao aktivni crnokošuljaš. Bio je rukovodilac posade Rukavac. Nakon demobilizacije ostao je kao domar u Lisini Širio je neumorno fašističku ideologiju, a bio je i suradnik tajne policije (OVRE). Ubili su ga novopečeni partizani iz munsko-žejanske čete. Munci i Žejanci mahom su bili šumski radnici koji su dobro poznavali domara budući da je u istoj zgradi djelovala i lugarnica.
– Stanko Jurdana, sin Matije rođen je 7.11.1911. u selu Kućeli na kućnom broju 77 (sada ruševina, ali sa spomen pločom). Zajedno sa svojim bratom Bertom bio je član partijske ćelije Kućeli koja je bila vrlo aktivna u razdoblju od 1937. – 1942. godine. Najpoznatiji podvig izveo je 1. maja 1940. kada zajedno sa Alexom Pošćićem na Orljaku postavlja veliku crvenu zastavu dimenzija 3 x 1,5 m. Alex Pošćić je poslije rata nagrađen sa kućom na “Dugani” u Matuljima u kojoj je prije rata bila talijanska financa. Stanko odlazi, bolje rečeno bježi (ne u negativnom smislu) u partizane 5. srpnja 1942. godine među prvima iz ovih krajeva i formiraju Prvu istarsku partizansku četu.
Bilo je to vrijeme žestokog fašističkog terora po selima kada se hapse mnogi članovi i simpatizeri partije među kojima je Stankov brat Berto koji je uhapšen, odveden u Rim i osuđen na 24 godine strogog zatvora. Talijanska vojska poduzimala je tkz. akcije čišćenja pa je u to vrijeme, 22. kolovoza ubijen i prvi istarski partizan Anton Mihić kojemu je spomenik podignut na Poklonu. U jednoj sličnoj takvoj akciji 4.12.1942. između Planika i Lisine poginuo je i Stanko Jurdana upavši u zasjedu. Ne znam da li je mjesto pogibije obilježeno.
Nadalje… :
„U veljači 1944. god. odlukom Operativnog štaba za Istru osnovana je još jedna istarska bolnica za liječenje lakših ranjenika pod konspirativnim nazivom “Ljubica”. Nalazila se u Lisini unutar Kastavske šume na lokaciji Vodičke Griže.
Za izgradnju partizanskih logora koji su se nalazili na užem i širem području Učke i Planika osnovana je specijalizirana ekipa graditelja tzv. Radna grupa.Ova Radna grupa bila je sastavljena od ljudi koji nisu bili sposobni za operativnu jedinicu,uglavnom od starijih ljudi.Bili su na neki način inžinjerska jedinica. Rukovodilac ekipe graditelja bio je Ante Baričević iz Ičića. Oni su izgradili i bolnicu “Ljubica”.
Za upravitelja bolnice postavljen je Ante Žigulić. Prije njegova dolaska bolnica je bila već izgrađena. Kompleks bolnice imao je ovakav sadržaj:U centralnom prostoru na jednoj zaravni bila je velika baraka podijeljena u tri prostorije, ambulantu i dvije spavaonice za dvadeset ranjenika. Ležaji su bili izvedeni od dasaka.
Od ostalih sadržaja imali su ispod velike stijene posebnu zemunicu izvedenu od dasaka u kojoj su imali pohranjene lijekove i rezerve hrane. U toj je zemunici uvijek bila niska temperatura pogodna za lijekove.
Budući da su se na Lisini često kretale neprijateljske patrole, postojala je opasnost da bolnica bude otkrivena. Zbog toga je pozvana ekipa graditelja da izgradi zemunicu za sigurnost ranjenika. Zemunica za ranjenike bila je izvedena u jednoj vrtači između stijena visokih 8 metara. Pokrov zemunice bio je izveden od bukovih oblica, ljepenke i zemlje, koji su se nizali u 4 sloja. U završnom dijelu izgradnje postavili su na sredini jednu stijenu i autohtonu vegetaciju,koju su povremeno mijenjali zbog kamuflaže. Ležaji u zemunici bili su izvedeni od dasaka, unutra se moglo smjestiti oko 20 ranjenika. U zemunici su uvijek imali zalihe dvopeka. Pored zemunice ekipa graditelja izgradila je i malu tzv. izolacionu baraku za ranjenike sa zaraznim bolestima.Međutim, bolnica nije nikada imala epidemije pa su tu baraku upotrebljavali za bolničko osoblje. Bolnica je još imala tri straže i ilegalni prilaz. Stražari su radili i kao kuriri.
Bolnica je imala svoj ilegalni punkt do kojeg su članovi NOO-a okolnih mjesta prenosili ranjenike. Punkt se nalazio na šumskom putu koji vodi od Vodičke Griže do Lisine. Lokacija na kojoj su se ranjenici prihvaćali nalazi se uz stijenu visoku 10 m. Do te lokacije dolazio je Ante Žigulić sa svojim kuririma. On bi na tome mjestu pregledao ranjenike i pružio im prvu pomoć. Lakše ranjenike odredio je za svoju bolnicu, a teži bi se prebacili u Glavnu bolnicu “900”. Prebacivanje je vršeno noću, bez obzira na teške klimatske uvjete. Ukoliko je postojala opasnost od neprijateljskih patrola, vraćali bi se s ranjenicima do ovog punkta ili su ih dva do tri dana zadržavali u bolnici.
Interesantno je navesti kako je bila dobro organizirana konspiracija; svakom ranjeniku zavezali bi oči do bolnice, a vodili su ih bolnički kuriri. Nijedan ranjenik nije znao gdje se bolnica nalazi.
Kad je ranjenik došao u bolnicu, najprije bi ga oprali, promijenili mu rublje i pružili potrebnu prvu pomoć. Bolnica je uvijek imala na raspolaganju čistog rublja i posteljine, i vodila se stroga kontrola nad higijenom ranjenika. Unutar bolničkog kompleksa imali su bačvu za dezinfekciju. Za pranje rublja i posteljine imali su pralju Anu Ravnić Bačić iz Lupoglava, a osim toga žene i omladinke okolnih naselja donašale su čisto rublje.U bolnici je cijelo vrijeme djelovao brico,Julio Nakrst,koji je imao svoju radnju u Kumičićevoj ulici u Opatiji.
Što se tiče opskrbe vodom,imali su akumuliranog snijega u jami snježnici,a bilo je i malih prirodnih jama između kamenja.Jame su se pokrivale lišćem i granjem da se snijeg ne otopi.Ovaj snijeg se čuvao za rezervu.U ljetno doba,nije se moglo računati na snijeg.Ta snježna voda bila je opasna,jer su se u njoj kao i u drugoj hrani mogli pojaviti crvi.Taj snijeg se tada upotrebljavao za pranje veša,ali ga se prije upotrebe prokuhavalo. Na području Mlajske Griže-Mrzle Vodice nalazi se izvor.Ta voda se koristila povremeno,jer je mjesto bilo dosta udaljeno od bolnice.Po vodu se išlo samo onda kada su bili sigurni da nema neprijateljskih patrola u blizini.
Hranu i lijekove su donosile žene i omladinke na leđima ili na magarcima do određenog ilegalnog mjesta.Otuda su je kuriri prenašali do bolnice, jer u bolnicu nije nitko imao pristupa.Hrane u bolnici je uvijek bilo za tri do četiri dana.Ranjenici su uvijek dobivali marmeladu i putar.Kuharica Tina je pekla kruh pod črepnjom. Mlijeka nije nikad bilo dovoljno pa su dobivali čaj. Lijekove su nabavljali iz Ilirske Bistrice,u čijoj se okolini nalazilo skladište lijekova,ali i iz Lovrana i Ičića.Za to se brinuo intendant sanitetskog materijala student Berto Juričić. Za kompletnu opskrbu bolnice brinuli su se seoski NOO-i Škrapna, Zvoneća, Račje Vasi, Lanišća i ostalih naselja. Višak hrane, lijekova i rublja upravitelj bolnice slao je u bolnicu “900”.
Prema izjavi Ante Žigulića, koji je vodio dnevnik, kroz bolnicu je prošlo oko 1200 ranjenika.U bolnici “Ljubica” liječen je i ranjeni komandant brigade Vitomir Širola Pajo. Briga za ranjenike bila je, prema škrtim mogućnostima, na visini, jer nijedan ranjenik nije umro.”
7. ili 8.10.1943 njemačke postrojbe spalile su paninarski dom “Rifuggio Rossi”. Istih dana spaljeno je na području Lisine 40-50 pastirskih kuća tkz. dvorića koji se do današnjih dana nisu obnovili i dan danas su samo ruševine.
Novije doba :
Planinarski dom “ Stanko Jurdana” bio je centralni objekt okupljanja od pedesetih godina do zatvaranja. U tom periodu se na prostoru oko doma redovito održavalo jako puno manifestacija , od relija cestama Lisine , gađanje glinenih golubova lovaca , vožnje motorima „gimkana” , do turnira u malom nogometu , logorovanju izviđača , a u zimskom-snježnom periodu kao sanjkalište i skijalište. Naravno planinari i lovi su neizbježni dio aktivnosti na ovom području.
Hrvatske šume već par desetljeća redovito provode aktivnosti siječe stabala za potrebe prodaje u industrijske svrhe i ogrjevnog drva.
Dom “Stanko Jurdana” je u kasnijem periodu promijenio više voditelja , zadnji je prestao sa radom negdje prije dvadesetak godina.
Planovi općine MATULJI :
Općina Matulji je izglasala novi PROSTORNI PLAN u kojem dio Lisine – oko planinarskog doma preimenovan u sportsko-rekreacijski centar , dio terena je preimenovan kao građevinski sa namjenom vikend naselja , a sam planinarski dom imaju namjeru dati na natječaj za koncesiju , s uvjetom uređenja istog.
Općina Matulji je izradila i studiju kako mora izgledati dom , kao uvjet budućem investitoru.
Mišljenje :
Baveći se već par godina proučavanjem svega što je vezano za Lisinu , koja je ujedno i proglašena ZAŠTIĆENIM KRAJOBRAZOM , a u budućnosti bi mogla preći u PARK PRIRODE , smatramo da je ovo ogroman neiskorišteni potencijal.
Vizija aktivnosti i oživljavanje prostora zaštićenog krajolika Lisina je mnogostruka , ali je taj dom presudan za pokretanje istih.
Neke od ideja , koje su sigurno ostvarive :
– aktivnosti planinara (osvajanje okolnih vrhova :Lisina,Šija,Vodička
Griža,Beljač,Orjak,Zvončev vrh ,Majevica )
– planinarski pohod na izvor Vodička griža
– aktivnosti izviđača/skauta
– tečajevi preživljavanja u prirodi
– skola jahanja, rehabilitacijsko jahanje , rekreativno jahanje
– organizitrani piknici
– aktivnosti vezano za vojnu povjest i obilazak lokacija koje su dio te povjesti ( vojna bolnica, utvrde / bunkeri, spomen obilježja )
– aktivnost obilaska „Dvorića” uz sat povijesti tog doba
– aktivnosti stvaranje modernog adrenalin parka (paint ball , slobodno penjanje…)
– aktovnosti sanjkanja / skijanja u zimskom-sniježnom periodu (moguće i pomoć
sniježnim topovima )
– aktivnosti organiziranja ostalih sportskih aktivnosti ( mali nogomet , bagminton , streličarstvo, boćanjeorjentacijsko trčanje,boot kampovi … )
– dodatna turistička ponuda grada Opatije i općine Matulji (TZMatulji i Opatija )
– posjet osnovnih škola , tematske edukacije o prirodi
– gravitiranje lovaca ovog područja kao i radnika Hrvatskih šuma prema domu ( marende , noćenje , okupljanja .. )
– i mnoge druge…..
Tekst: Rajko Bačnar
