Područje Matulja i okolnih općina u dvadesetom stoljeću povijest je „nagradila“ iznimno burnim događajima ponajprije vezanim za česte promjene vlasti i granica. Infrastruktura  vezana za te granice još se može naći na mnogo mjesta u Matuljima i okolici. 

Postoji, međutim, i mnogo skriveniji, tajnovitiji spomen na staru granicu: podzemni prolazi, tuneli, vojna skloništa i bunkeri ukopani duboko pod zemlju. Talijanske su to podzemne utvrde, sastavni dio obrambenog pojasa od čelika i betona koji je Kraljevina Italija za vrijeme vladavine fašizma izgradila na svojim granicama. Građene u najvećoj tajnosti, nedostupne radoznalim očima lokalnog stanovništva, te su utvrde ubrzo stekle legendarni status, koji je samo jačao s vremenom. 

Gotovo potpuna neistraženost i zaboravljenost tog dijela povijesnih ostataka na ovom području povodom je ovog napisa o bogatstvu vojno-povijesnog naslijeđa kojim Matulji i okolica  raspolažu, ponegdje smještenim tek nekih par kilometara od naseljenih mjesta. Radi se o izuzetno zanimljivom i do sada gotovo nikako valoriziranom dijelu povijesti ovih krajeva koji, pravilno vrednovani, mogu postati vrijednim dijelom lokalne povijesno-turističke ponude.

Nakon klaonice Prvog svjetskog rata, među vojnim stratezima uvriježilo se mišljenje da je bolje ulagati u snažne obrambene linije i betonske utvrde, nego računati na stotine tisuća vojnika, „topovskog mesa”, kao garanciju nepovredivosti granica i izbjegavanja budućeg krvoprolića. Najpoznatija takva linija bila je nesumnjivo tzv. Maginot linija u Francuskoj, ali su i druge europske države podlegle „fortifikacijskoj groznici“, poput Njemačke, Nizozemske, Belgije, Čehoslovačke, SSSR, Italije, Jugoslavije i drugih. 

Izgradnja stalnih fortifikacija na “Istočnoj granici” Italije započela je 1931-32. godine, i to na više lokacija: Klana, Studena, Šapjane, Gomance, Milanja iznad Ilirske Bistrice te cijelo područje Snežnika. Osnovne postavke za stvaranje pojasa stalnih fortifikacija za zaštitu talijanskih granica, nazvanog „Alpski bedem“ („Vallo Alpino“) predviđale su stvaranje tri osnovna obrambena pojasa: „zone otpora”, „sigurnosne zone” i „zone prikupljanja”.

Ostaci utvrde u Gornjem Rukavcu, koji mještani nazivaju “Kazerma”, upravo su dio “Alpskog bedema”.

Prva je zona imala ulogu primanja na sebe prvog neprijateljskog udara uz pružanje maksimalnog otpora, druga je zona imala zadatak usporavanja neprijateljskog prodora, dok se u „zoni prikupljanja” koncentrirala osnovna masa topničkih oruđa za podršku prvim dvjema zonama, kao i pješaštvo za protunapad. Za obranu spomenutih zona bile su predviđene dvije linije fortifikacija (utvrda) stalnog tipa. Takve bi se utvrde u prvoj zoni imale graditi još za vrijeme mira, a sastojale bi se od zaštićenih položaja za teške strojnice i protutenkovske topove, koji bi međusobno bili povezani horizontalnim i vertikalnim prolazima, i raspolagale podzemnim skloništima za posadu sa svim potrepštinama za njihov boravak i borbu. Za borbene položaje izabirala bi se povoljna mjesta, sa razinom zaštite koja bi ovisila o pretpostavljenom stupnju opasnosti. Utvrde bi se kombinirale s osmatračnicama, cestovnim zaprekama i uređajima za komunikaciju. Prema dubini obrane, fortifikacije bi trebale biti jače i otpornije: uz teške strojnice, gradili bi se i položaji za topništvo, kao i zasebna podzemna skloništa za streljivo i pješaštvo.

Kezerma i njeni bunkeri drugog pojasa (prvi pojas prostirao se od Rijeke preko Klane i Gumanca dalje preko Slovenije) imali su funkciju zaštite prometnice od Rukavca preko Lisine i Kolivrata pa dalje preko Žejana, Muna i Vodica prema Trstu. Ta je cesta upravo građena u svrhu rezervne odstupnice ukoliko neprijatelj zauzme glavnu prometnicu Rijeka – Trst. Dakle, bio je to rezervni smjer povlačenja prema Italiji.

Organizacijski, granica je bila podijeljena u „sektore“, ovi u „podsektore“, koje su sačinjavali „uporišta“ i „blokade“ s odgovarajućim utvrdama. Dizajn utvrda mijenjao se s uvođenjem novih naoružanja, usavršavanjem postojećih objekata i evolucijom inženjerske misli. Ukupno je do kapitulacije Italije bilo izgrađeno gotovo 1500 utvrda, uz ogroman broj objekata koji su bili planirani ili u različitim fazama izgradnje, a službeni talijanski vojni izvori spominju 208 utvrda na talijansko-jugoslavenskoj granici. 

Uredio: Administrator/SL

Izvor: Utvrde „Alpskog bedema“ na području Općine Klana , Autor: Vladimir Tonić

Fotografije; Udruga Lisina-Avantura-Matulji

“KAZERMA” KAO DIO “ALPSKOG BEDEMA”